Moje dnevne paranoje
... sjedim, bježim, sam od sebe se krijem... ...to je samo neko prolazno stanje... Ah kako volim Parni valjak!!! U zadnje vrijeme se bukvalno ubijam njihovim pjesmama; dovoljno laganini, a opet ne peviše tužne da me bace u depresiju. Ma tako se dobro slažu sa mojim raspoloženjem - a moram reći da mi ruže baš i ne cvjetaju. Imam osjećaj da mi se cijeli svijet odjednom srušio. Toliko bolno da je teško o tome pisat, a opet ovo je jedini način da olakšam sebi dušu malo. Pričati s drugima o tome – nemoguće, ne bi razumjeli, većina barem ne... a onaj ostatak... ne znam... Dosadio mi je onaj smiješak koji moram svako jutro „nabaciti“ na lice kako bi izgledalo da je sve uredu. Mrzim što me nakon slatkog snsa svako jutro dočeka hladna realnost. Mrzim što se ovo dešava... Ima dana kad sve zaboravim, i bar na trenutak uživam u čarina života... i hvala mojim prijateljima koji mi pomažu u tome, iako niko od njih ustvari ne zna šta se dešava. ... Često puta su mi u životu rekli kako ništa nije vrijedno mene, mog zdravlja i moje sreće. I znam da su svi oni koji su to rekli upravu. Kad pogledam oko sebe i vidim ljude koji nemaju od cega da zive, djecu kako gladuju, ljude s neizlječivim bolestima... shvatim koliko sam ustvari sretna. I hvala dragom Bogu na tome. ... Ali ipak, nije lahko
Jučer sam, šetajući se po hrpi blogova, naišla na jedan zanimljiv naslov “Tata nas je ostavio...“. Sam naslov bloga je zaokupio moju pažnju. Ne vjerujući svojim očima i pitajući da li je sve napisano samo plod mašte ili istina, nastavila sam čitati, riječ po riječ, post po post... pa čak sam i u komentare zavirila. I najzad mogu reći da vjerujem da je ovo zaista nečija stvarnost. Možda će neki reći da sam naivna što vjerujem u tako nešto, iako smatram da sam veoma realistična u pogledu mnogih stvari i da ne povjerujem tako lahko u sve što mi se kaže ( i pored toga često imam potrebu da provjerim istinitost svake priče, jer kod mene važi ona “Bolje vjerovati svojim očima, nego tuđim riječima.“), ALI blog http://bracoseka.blogger.ba me je ostavio bez riječi; ko' što bi Englezi rekli speechless. Ugl. želim im puno sreće u ostvarivanju onog što su naumili, tj pronalaženju brata/sestre i čestitam im što su imali hrabrosti da i na papir (u ovom slučaju blog) prenesu svoj život ili barem dio njega.
"I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: Mrtvi su. Ne, oni su zivi, ali vi to ne osjecate." 
Čudno je to kako jedna osoba uspije toliko puta da razočara.
a šta mi bi?????
Hej Mandarino jedna, jel' se sjećaš ovoga?
Kako je aminnie losha! Nish ne pišeee, sram je bilo!
