Ja svog bracu volim najviše na svijetu
Jučer sam, šetajući se po hrpi blogova, naišla na jedan zanimljiv naslov “Tata nas je ostavio...“. Sam naslov bloga je zaokupio moju pažnju. Ne vjerujući svojim očima i pitajući da li je sve napisano samo plod mašte ili istina, nastavila sam čitati, riječ po riječ, post po post... pa čak sam i u komentare zavirila. I najzad mogu reći da vjerujem da je ovo zaista nečija stvarnost. Možda će neki reći da sam naivna što vjerujem u tako nešto, iako smatram da sam veoma realistična u pogledu mnogih stvari i da ne povjerujem tako lahko u sve što mi se kaže ( i pored toga često imam potrebu da provjerim istinitost svake priče, jer kod mene važi ona “Bolje vjerovati svojim očima, nego tuđim riječima.“), ALI blog http://bracoseka.blogger.ba me je ostavio bez riječi; ko' što bi Englezi rekli speechless. Ugl. želim im puno sreće u ostvarivanju onog što su naumili, tj pronalaženju brata/sestre i čestitam im što su imali hrabrosti da i na papir (u ovom slučaju blog) prenesu svoj život ili barem dio njega.
Upravo zbog tog bloga sam počela još više cijeniti svoju porodicu, i sretna sam što imam ljude, koji me vole i u kojima uvijek mogu naći zaštitu i utjehu, oko sebe. Prije svega mamu, babu i svog malog bracu.
Upravo taj blog me je naveo na razmišljanje o svom bratu. Razumljivo je da je to osoba koju najviše na svijetu volim, osoba za koju bih i svoj život dala, ali tek sad sam se počela pitati da li i on to zna, da li se iz mog odnosa prema njemu to da zaključiti, ili sam možda slala pogrešne poruke ljudima oko sebe?! Zaista, stvar oko koje vrijedi zamislit se. Eh da, još nešto vezano za mog brata; moram reći da sam ga pravo poželjela, budući da nije bio tu 10-tak dana. Sutra ga vodim na veeeliku porciju sladoleda, naravno ako bude htio... :-) I ne bih da neko pomisli da je to jedini način na koji ja iskazujem svoju ljubav prema njemu; postoji barem još 1001 i jedan način na koji ja to radim, a i isti toliki broj načina na koji bih trebala. Jer prije svega ljubav je duhovno stanje, koje katkad treba i omaterijalizovat. A sve one naše svađe i svađice – pokušati minimalizirati u svakom slučaju - iako su i one ponekad sastavni dio odrastanja.
Upravo taj blog dao mi je poleta da počnem pisati, iako u sebi već duže vrijeme držim zarobljenu tu želju. Jer, ako neko ima hrabrosti da piše o onakvim stvarima (da se razumijemo: stvarima koje trebaju biti ispričane i napisane), zašto i ja ne bih mogla početi pisati o sitnicama koje svakodnevno zaokupljaju moj život i o svim drugim stvarim koje mi padnu na um. Dakako, to će biti pisanje samo za moju dušu, a ne za širu javnost. Mislim da se to zove “dnevnik“ :-) Iako sam oduvijek smatrala da je to čista glupost, ipak sam došla do zaključka da baš i nisam bila upravu. Pa eto zaželite mi sreću s tim, jer sam to probala nekoliko puta, ali se neslavno završilo (čitaj poslije 2-3 dana). Ovaj put ću uraditi na drugačiji način.
Vjerujem da će mnogima biti neobično vidjeti ovako dug post na mom blogu, iskreno rečeno i ja se sama sebi čudim, izgleda da sam već počela pretvarati gore napisane riječi u djela :-) Ah, umalo ds zaboravim: hvala i mom cvrčku – novo izmišljeni nadimak - pronaći će se ona – što me natjerala da joj obećam da ću napisati novi post, a ja svoja obećanja držim.
Eto, toliko od mene... čuvajte mi se svi i velika pusa
Vaša aminnie :-) i smajli
