Moje dnevne paranoje
... sjedim, bježim, sam od sebe se krijem... ...to je samo neko prolazno stanje... Ah kako volim Parni valjak!!! U zadnje vrijeme se bukvalno ubijam njihovim pjesmama; dovoljno laganini, a opet ne peviše tužne da me bace u depresiju. Ma tako se dobro slažu sa mojim raspoloženjem - a moram reći da mi ruže baš i ne cvjetaju. Imam osjećaj da mi se cijeli svijet odjednom srušio. Toliko bolno da je teško o tome pisat, a opet ovo je jedini način da olakšam sebi dušu malo. Pričati s drugima o tome – nemoguće, ne bi razumjeli, većina barem ne... a onaj ostatak... ne znam... Dosadio mi je onaj smiješak koji moram svako jutro „nabaciti“ na lice kako bi izgledalo da je sve uredu. Mrzim što me nakon slatkog snsa svako jutro dočeka hladna realnost. Mrzim što se ovo dešava... Ima dana kad sve zaboravim, i bar na trenutak uživam u čarina života... i hvala mojim prijateljima koji mi pomažu u tome, iako niko od njih ustvari ne zna šta se dešava. ... Često puta su mi u životu rekli kako ništa nije vrijedno mene, mog zdravlja i moje sreće. I znam da su svi oni koji su to rekli upravu. Kad pogledam oko sebe i vidim ljude koji nemaju od cega da zive, djecu kako gladuju, ljude s neizlječivim bolestima... shvatim koliko sam ustvari sretna. I hvala dragom Bogu na tome. ... Ali ipak, nije lahko
